Igre prijestolja


Suša od NBA lige nažalost još uvijek traje. Ova unikatna situacija s pandemijom koja hara našim planetom je ostavila traga na svima u svakom kutku svijeta. Svijet kapitalizma dakako najviše pati jer se novac ne okreće te stvari stagniraju. Svi dobro znamo kako je NBA liga pogonjena na novac, ali nama to ne znači mnogo jer smo njeni konzumenti. Košarka nam je kao vrsta opojnih sredstava te nam se u njenoj odsutnosti trese tlo pod nogama.

Kako bi lakše prebrodili taj period ESPN je pomaknuo termin prikazivanja svog dokumentarca o Michaelu Jordanu nazvanog The Last Dance. Vjerujem da bar 90% osoba koji čitaju ovaj tekst su upoznati s njim te ga pomno prate. Taj serijal od deset nastavaka prati zbivanja momčadi Bullsa u svom zadnjem šampionskom pohodu te nam donosi neke retrospektivne elemente kako bi bolje pojmili situaciju oko kluba. U isto vrijeme portal Bleacher Report izbacuje fenomenalni sadržaj nazvan Game of Zones, svojevrsna parodija kultne televizijske serije Game of Thrones samo što su likove Jona, Daenerys, Sanse i ostalih zamijenili LeBron, Kawhi te ostatak košarkaške elite. Sigurno se pitate zašto to govorim? Koja je poanta?

U oba ta serijala se stvara jedan narativ, nenamjerno ili namjerno, nije bitno jer je tu. Iako se serijal fokusira na uspjehe Jordanovih Bullsa sve što to inicira je debata na relaciji Jordan-LeBron. Nije odmogla ni činjenica da je Mike odlučio dopustiti izlazak na svjetlo dana onog trenutka kada je LeBron napravio podvig za povijest te okrenuo Warriorse u epskom finalu. Čini se da natjecateljska moć nikada nije napustila Jordana, čak ni u mirovini. Vječna rasprava, tko je najbolji košarkaš svih vremena?

Nakon svake epizode postoji određeni broj „stručnjaka” koji jednostavno moraju istaknuti Jamesove manjkavosti ili kako on u drugoj eri ne bi bio ovo ili ono. Osim što to viđamo na društvenim mrežama, možemo vidjeti i na mnogo ozbiljnijim platformama jer u nedostatku zbivanja ovih dana traže se senzacionalistički naslovi. Ne može se pobjeći od toga i to pitanje će se pitati do kraja vijeka. Ja nisam tu da vam dam odgovor na to jer realno ne mogu. Mogu napisati svoje subjektivno mišljenje kao i svi vi jer to nije objektivno pitanje.

Ne postoje strogo definirani parametri koji određuju tko je na tronu. Previše toga ostavlja prostora za ono „ali”. Bill Russell je najveći šampion ikad po broju osvojenih naslova, ALI igrao je u eri kada nije imao poštene konkurencije izuzev Wilta te je imao najjaču momčad. Wilt Chamberlain je jedan od najdominantnijih igrača ikad koji drži hrpu rekordnih dostignuća, ALI nedovoljan broj titula te česta posrtanja protiv Celticsa mu umanjuju značaj u toj debati. Michael Jordan je najbliži savršenstvu, ALI nije osvojio nikad ništa bez Pippena.

LeBron James je savršen prototip igrača, ALI 3-6. Shvaćate poantu. Osobe koje razglabaju o tim stvarima će uvijek naći razloge da donesu vodu na svoj mlin te istaknu svaku sitnicu kako bi smanjili značaj igrača koji je na suprotnoj strani rasprave. Uvijek će izvući neki argument da naruše pravo protivnika. Stoga mi je nezahvalno pisati o takvim stvarima te se uvijek radije trudim u tim situacijama ukazati na dobre strane svih tih igrača i umjesto da širim mržnju i netrpeljivost radim ono sasvim suprotno.

Ja sam tu da ukažem na ljepotu igre te genijalnost pojedinaca koji su je doveli do ove razine na kojoj je trenutno. Gledajući pretposljednju epizodu GoZ-a sam se inspirirao za ovaj pothvat. U tih desetak minuta gledanja sam proživio hrpu emocija. Uvijek mora biti neki sukob. Dobro protiv zla, staro protiv novog. To je vječna premisa svakog televizijskog materijala. Rijetki su trenuci kada jednostavno cijenimo stvari na onaj način na koje su namijenjene biti. Uporno se upire prstom te bacaju otrovne strelice u oba smjera.

Današnji igrači su mekani, previše su druželjubivi, nisu pravi muškarci. To su samo neke izjave koje se često vrte kada se netko usudi reći da bi LeBron ipak bio bolji igrač od Drexlera ili Wilkinsa u 90-ima ili da ne bi dobio batina od strašnog Billa Laimbeera za kojeg nam sir Charles pouzdano tvrdi da se ne zna tući. Košarka je nastala davnih dana te je rasla proporcionalno s usponom znanosti te društva. Često se danas smijemo kada vidimo snimke iz tih vremena igrača kako driblaju ili uzimaju neke sulude šutove, gađaju slobodna bacanja odozdo.

Misle si, što bi ovi danas radili, ne bi ni na klupi bili. Nitko ne razmišlja kako je to bio standard za to doba. Postojala su određena pravila igre koja su se morala pridržavati. Radili su najbolje što su mogli s obzirom na to što im je bilo dostupno. Kako su godine odmicale tako je igra napredovala. Zato mi nema nikakvog smisla uspoređivati igrače iz različitih era te ere same po sebi. Svaka je posebna na svoj način i svi mi imamo svoje favorite, ali svaku treba cijeniti za ono što nam je donijela. Dribling, šut, atleticizam, IQ, ništa nije preko noći nastalo.

Steve JobsBill Gates te brojni drugi eksperti na području računalstva su počeli u garažama svojih roditelja. Gradili su svoje carstvo od dna. Prvo računalo nije bilo u stanju izvoditi štošta toga, ali je opet bilo tako revolucionarno za svoje doba. Zalog za budućnost. Aristotel, da Vinci su udarili temelje brojnim znanostima da bi to kasnije preuzeli Newton, Bohr, Bošković te ostali genijalci koji su svojim radom i zalaganjem postigli enorman uspjeh na području svoje specijalizacije.

Nitko od navedenih osoba nije sam postigao ta dostignuća. Koristili su se radom svojih prethodnika te uz njihovu pomoć podigli stvari na neki sasvim novi nivo. Tako je u apsolutno svakoj sferi života, zato ne smijemo olako uzimati pionire ove igre. To su igrači kojima dugujemo što danas uopće možemo uživati u čarima tog sporta. Zadnji tweet nažalost pokojnog velikana, Kobea Bryanta bio je upućen najboljem igraču svijeta trenutno, LeBronu. „Continuing to move the game forward”.

To je sva mudrost potrebna. Cilj je uvijek bio i ostat će unaprijediti igru, širiti njene obzore. Možemo se osvrnuti iza sebe na sva događanja iz prošlosti te biti ponosni na stvari koje su postignute. Uskogrudnost te ksenofobija su bile duboko usađene od samih početaka. Tamnoputim igračima nije bilo dopušteno igrati sve do 1950. godine, a korijeni rasizma su se mogli osjetiti sve do nedavno u ligi kada smo imali aferu s bivšim vlasnikom ClippersaDonaldom Sterlingom. Problem s narkoticima je prožeo ligu u 70-ima, ali i tome je došao kraj.

To su sve stvari koje su se događale van parketa, ali je bilo potrebno da se razriješe kako bi rasli. Jedno ne može napredovati bez drugog. Ti problemi su se morali riješiti za dobrobit NBA lige. Morala se stvoriti okolina u kojoj pojedinci mogu pokazati svoje najbolje. Ovim putem želim samo istaknuti ulogu preminulog Davida Sterna koji je preuzeo ligu u blagom rasulu te ju doveo do vjerojatno najboljeg sportskog natjecanja na svijetu.

Ne bi danas bilo IrvingaPaulaCurryja te ostalih čarobnjaka s loptom da nije bilo Cousyja, Havliceka i Maravicha. Pioniri ove igre su udarili temelje iz kojih je nastala liga danas kakvu ju znamo. Igrači koji su dolazili iza njih su uzeli ponešto od njih te dodali moderan štih ili ako bi pravila dopuštala, nešto novo. Jer s napretkom igre, tehnike te ostalih mogućnosti su mijenjana i sama pravila igre. Tko može tvrditi da sad iz vremeplova izađu Wilt ili Jerry West te uz svu dostupnu modernu tehnologiju, fizičku pripremu, medicinu te  ostala znanja ne bi bili još bolji igrači.

No to su već hipotetske situacije koje sam upravo htio izbjeći. Ne možemo to znati, niti moramo, nekad je ljepše živjeti u neznanju. Zato možemo cijeniti te legende zbog dostignuća koje su postigli unutar svog igračkog vijeka u razdoblju u kojem su živjeli. Svojevremeno su Larry Bird i Magic Johnson bili vrhunac košarke, vjerojatno su tadašnji suvremenici mislili da bolje od toga ne može.

Onda je na scenu stupio gospodin Zrak i sve to bacio u vodu. Svaka era košarke iznjedri nekog pojedinca koji je veći od samog sporta, ali svaka era ima svoje prednosti i nedostatke. Hand checking i ilegalna obrana su uvelike otežali igru u 90-ima. Dopuštanje zonske obrane početkom novog milenija je otežalo zabijanje tadašnjim najboljim strijelcima. Ritam igre uvelike diktira kako će brojke izgledati na kraju susreta. Lakše je imati statistiku u up tempo stilu igre gdje se trči i mijenja puno posjeda no što je to u striktnim half court posjedima s tvrdim obranama. To su sve čari košarke koja se toliko mijenjala kroz godine, ali dan danas vidimo tragove samih početaka u današnjim igračima.

Zato ne treba biti toliko napadački nastrojen na današnju košarku. Ona je lijepa u svojoj suštini i trebamo ju cijeniti onakvom kakvom jest. Ako netko preferira prijašnje ere, vrlo je lako doći do materijala za gledanje kako bi utažili svoju želju. Tko zna što će biti za 20 godina? Možda ćemo otići u budućnost vrativši se u prošlost s nekim temeljnim principima igre. Isto tako nema potrebe konstantno slagati vremeplov i govoriti što bi bilo kad bi bilo.

LeBron bi i dalje bio LeBron u koju god godinu ga poslali, Jordan bi bio Jordan, a Wilt bi bio Wilt. Takvi generacijski talenti bi isplivali da ih bacite u jamu s aligatorima. Jedino bi im brojke bile oblikovane kontekstom u kojem igraju. Naravno da bi danas svi zabijali više s obzirom na uvjete igre, ali zar je to stvarno bitno? Pustimo te GOAT debate jer budimo realni, toliko smo sitničavi da se gleda ne samo učinak na parketu nego i sve drugo apsolutno nevezano za košarku.

Uživajmo u naslijeđu koje je ostalo od spomenutih velikana te u onima koji će to naslijeđe preuzeti na sebe te ga proslijediti na novi val igrača. Oni su ti koji oblikuju košarku i koji čuvaju uspomenu na sve one koji su svoj mukotrpan trud te rad ostavili na parketu. Zato u cijeloj toj priči nije važno tko je najbolji ikad. Važno je da ti prozvani, izabrani, žive riječi Bryanta te jednostavno čine košarku boljom. Više od toga ne možemo tražiti.

(hoopster.hr/Tomislav galin)


You may also like...