Aleksandar Petrović o bratu Draženu, smiješnoj političkoj odluci ‘95. i hrvatskim zvijezdama


Aleksandar Petrović, izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije, ovoga ljeta sve je podredio Europskom prvenstvu na kojem naša selekcija nakon dugo vremena ima priliku doći u borbu za jednu od medalja. Uhvatio je tek nekoliko slobodnih dana na otoku Pagu s obitelji i kaže da ima samo jednu želju: da 100 posto spremni i zdravi dočekaju ključne utakmice.

Prepričati ukratko karijeru danas 58-godišnjeg Aleksandra Ace Petrovića, nije lako. Kao talentiranog šibenskog tinejdžera u zagrebačku Cibonu sredinom 70-ih godina doveo ga je legendarni Mirko Novosel koji je imao viziju stvaranja moćnog kluba. Ubrzo je popularni Aco, koji je bio iznimno nadareni organizator igre (playmaker), dogurao do dresa reprezentacije Jugoslavije, a svakako je – uz već spomenutog Novosela – najzaslužniji što je njegov pet godina mlađi brat Dražen u ljeto 1984. odlučio potpisati za Cibonu.

Još danas stariji navijači Cibone prepričavaju utakmice u kojima bi braća Petrović tricama izluđivala protivnike i sa sjetom se prisjećaju 1985. i 1986. kada je Cibona bila prvak Europe. U to vrijeme Dom sportova bio je krcat na svakoj europskoj utakmici, a ulaznica se mogla nabaviti samo ‘preko veze'…

Igračku karijeru zbog ozljeda i uspomene iz JNA (upala zglobova) završio je puno ranije nego što je planirao, kada je imao 32 godine, ali je odmah znao da želi postati trener. I u toj priči opet je ključni potez odigrao njegov mentor Mirko Novosel koji ga je, usprkos kritikama, odmah po završetku igračke karijere 1991. postavio na mjesto glavnog trenera Cibone, a ubrzo nakon toga i ubacio u stožer hrvatske košarkaške reprezentacije koja je 1992. osvojila srebrnu olimpijsku medalju u Barceloni. Nekoliko godina kasnije opet je Novosel bio taj koji je odigrao ključnu ulogu u tome da Aleksandar Petrović 1995. postane izbornik Hrvatske koju je vodio na Europskom prvenstvu u Grčkoj.

Nakon pune 22 godine, igrom slučaja i spletom okolnosti, Aleksandar Petrović opet se našao u ulozi izbornika u momčadi koja predvođena našim NBA zvijezdama kao što su Bojan Bogdanović i Dario Šarić ima priliku napraviti nešto veliko. Uostalom, prošlogodišnji senzacionalni plasman na Olimpijske igre u Rio i jedna lopta koja je odlučila u borbi protiv Srbije za polufinale, sjajna su podloga da ova generacija napravi nešto veliko.

‘Europsko prvenstvo je puno kompleksnije i zahtjevnije od olimpijskog turnira jer igraš jednu tzv. nokaut utakmicu više. U pripremnom periodu smo izgledali sjajno, nadigrali smo sve nositelje medalja s prošlog Eurobasketa i svjesni smo da se sa svim svjetskim selekcijama možemo ravnopravno nositi. No obećati da ćemo doći do jedne od medalja, apsurdno je iz praktičnih razloga. Naime, u križanju skupina možemo u eliminacijskoj utakmici ići na snažnu Srbiju, domaćina Tursku ili na nezgodnu Rusiju. Dakle, do utakmice 10. rujna sve je otvoreno, možemo u borbu za medalju, a možemo i nesretno izgubiti. Na meni i suradnicima je da sve napravimo kako bismo tog dana bili 100 % fizički i psihički spremni. Idemo odigrati 40 minuta pa što rezultat donese’, u jednom dahu ispričao nam je 58-godišnji Petrović koji je zbog obaveza u pripremama imao tek nekoliko slobodnih dana koje je proveo na otoku Pagu s obitelji, u njihovoj ljetnoj bazi.

Aleksandar Petrović, izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije
Izvor: Pixsell / Autor: Goran Kovacic/PIXSELL

Mnogi ovu hrvatsku generaciju koju vodite uspoređuju s onom u kojoj su stasali vaš mlađi brat Dražen Petrović i četiri godine mlađi Toni Kukoč. Koliko talenta ima ova Hrvatska?

‘Ne bih išao tako daleko s usporedbama, ali mogu vam reći da Dario Šarić, koji ima 23 godine, izrasta u vrhunskog igrača. Dario je naša velika vrijednost i igrač na kojeg Hrvatska može računati u sljedećih 10-ak godina. S druge strane, tu je Bojan Bogdanović koji je bio najbolji strijelac olimpijskog turnira i slovi za jednog od najboljih europskih igrača. Kada imate takva dva igrača, takva dva sjajna karaktera, onda je svakako lakše doći do cilja te uspostave hijerarhije koju svaka momčad mora imati. Određeni igrači koji su otkazali nastup za reprezentaciju kao što su Žižić, Zubac i Hezonja sigurno bi nam dali kvalitetu više i možda bi upravo tih 1 % prevagnulo u borbi za medalju. Iskreno mi je žao što neki igrači koji su trebali biti s nama nisu prepoznali sve to i što se nisu stavili u službu reprezentacije. No razumijem da je 1992. postojao veliki nacionalni naboj, a danas se moramo adaptirati na neka nova vremena i jednostavno izvući maksimum od igrača koji žele igrati.’


Izvor: Cropix / Autor: Matija Djanjesic / CROPIX

Slučajni povratak na klupu hrvatske reprezentacije

Prošlog ljeta odlučili ste preuzeti hrvatsku košarkašku reprezentaciju nakon što su se tri kandidata zahvalila. Na koncu je ispalo bolje od planiranog jer je Hrvatska izborila plasman na Olimpijske igre gdje je zamalo postala senzacija. Imate li želju i dalje ostati na mjestu izbornika?

‘Nakon što su tri trenera otpala iz igre, ljudi iz stručne komisije HKS-a doslovce su me zamoli da vodim reprezentaciju na kvalifikacijski turnir u Torino jer su smatrali da bi bilo glupo žrtvovati mladog trenera. Na koncu smo, unatoč velikom broju igrača koji su otkazali nastup, vrlo autoritativno prošli turnir u Torinu gdje smo nadigrali Grčku i Italiju, da bismo nakon toga na olimpijskom turniru u skupini sa Španjolskom završili kao prvi, dok je u drugoj skupini na prvom mjestu bila američka NBA selekcija. U četvrtfinalu smo poraženi od Srbije u borbi za polufinale u vrlo dramatičnoj utakmici. Da smo imali kojeg igrača više u rotaciji, možda bi sve drukčije ispalo. Hoću li i dalje ostati na klupi Hrvatske, znat će se nakon Eurobasketa kada ću sjesti s vodećim ljudima Saveza te odlučiti što i kako dalje. Mislim da imamo realne podloge za nastavak suradnje.’

Poznata je i priča da nakon OI u Riju niste bili sigurni želite li i dalje voditi reprezentaciju jer ste bili tzv. instant rješenje. Na koncu su glavni igrači Hrvatske poput Bogdanovića i Šarića lobirali za vas?

‘Naravno da mi je u tom trenutku imponirala njihova želja da ih nastavim trenirati. Znate, vi igrače koji dolaze iz vrhunskih klubova ili iz NBA lige ne možete varati. Oni osjete kada je podloga dobra.’

Bilo je i nekih nesuglasica sa Stojkom Vrankovićem koji je u prošloj reprezentativnoj akciji bio član stožera, da bi u međuvremenu postao i predsjednik HKS-a. Kakvi su vaši odnosi danas?

‘Stojko i ja poznajemo se jako dugo i mogu reći da sjajno surađujemo. Ne bih se vraćao na ono što je bilo i najvažnije je da svaki od nas dvojice radi svoj posao najbolje što zna. Stojko je prvi čovjek hrvatske košarke, a ja izbornik. Svatko od nas ima svoju rolu i ne treba izmišljati toplu vodu što se nas dvojice tiče.’


Aleksandar Petrović preuzeo je mjesto izbornika hrvatske košarkaške reprezentacije prošle godine kao privremeno rješenje nakon što su trojica kandidata otpala
Izvor: Cropix / Autor: Matija Djanjesic / CROPIX

Sjećanje na europsku broncu i odlazak s pobjedničkog postolja ‘95.

Petrović se ne voli vraćati u prošlost i govoriti o stvarima na koje nije mogao utjecati. No činjenica je da je 1995. vrlo važna godina u njegovoj karijeri. Tada je brončana medalja proglašena neuspjehom, a odlazak naših igrača s postolja – što je bila politička odluka jer je bivša Jugoslavija osvojila zlato – mnogi su osudili. Kako god se okrene, od te 1995. prošle su pune 22 godine, a seniorska reprezentacija nije osvojila niti jednu medalju. Nekoliko puta bila je jako blizu, ali očito se sudbina odlučila poigrati…

‘Na tom Eurobasketu 1995. imao sam 36 godina i bio sam jedan od najmlađih izbornika u Europi, a ono što je apsurdno jest da smo na tom prvenstvu izgubili samo jednu utakmicu i tu u polufinalu protiv sjajne Litve predvođene Sabonisom. Na koncu smo u utakmici za broncu uvjerljivo nadigrali domaćina Grčku iako nisam mogao računati na Rađu, Kukoča i Komazeca. Ta bronca proglašena je neuspjehom jer smo imali NBA igrače poput Rađe i Kukoča i navikli smo na visok plasman. Uz sve to, u Hrvatskoj su tada ožiljci od Domovinskog rata bili još jako svježi.’

Kako danas gledate na odlazak hrvatske selekcije s pobjedničkog postolja uoči dodjele zlatnih medalja Jugoslaviji i sviranja njihove himne?

‘Bila je to čista politička odluka koja je, ako se gleda s ove vremenske distance, bila smiješna i pogrešna. U razgovoru s Banskim dvorima tako je odlučeno. Jednostavno je naređeno da nakon što dobijemo medalje napustimo pobjedničko postolje. Iskreno, ja osobno tako nešto ne bih nikada napravio, ali tako su odlučili ljudi u Zagrebu. Nakon tog incidenta počelo se govoriti o tzv. Fibinu prokletstvu i nekim teorijama zavjere, ali mislim da je uvijek bilo do nas kada nismo uspjeli doći do medalje. Bili smo blizu u nekoliko navrata, na Eurobasketu 2003. primili smo dva nesretna koša protiv Rusa, na Eurobasketu 2005. nismo zagradili jednu odbijenu loptu protiv Španjolske, a 2001. u četvrtfinalu protiv domaćina Turske imali smo plus 19 nekih 13 minuta prije kraja i ipak smo izgubili. Dakle, ispaštali smo zbog vlastitih propusta i stoga mislim da nema razloga govoriti o nekim teorijama zavjere.’

Je li lakše biti igrač ili trener?

U trenerskoj karijeri vodili ste nekoliko klubova, a osim što ste u nekoliko navrata bili izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije, vodili ste i reprezentaciju BiH. Mogu li se usporediti vođenje kluba i reprezentacije?

‘Uvjetno je riječ o istom poslu, ali razlike su ogromne. Tko to ne shvaća, ne razumije previše kako stoje stvari u tom poslu. U reprezentaciju moraš misliti pozitivno i nemaš tzv. disciplinske instrumente u rukama kao što je to slučaj u klubovima kada igrače možeš financijski kazniti i kada imaš tzv. disciplinske mehanizme. U reprezentaciji u tih mjesec i pol dana samo pozitivno razmišljanje i pozitivno ozračje među igračima dovode do uspjeha. Igrači znaju da u nekim situacijama kod mene nije zabranjeno ni ako je netko želio popiti čašu piva ili vina. Znate, vrijeme trenera apsolutista u reprezentaciji odavno je prošlo’, rekao je Petrović koji je poznat kao izbornik koji je prema igračima u reprezentaciji poprilično popustljiv. Nakon utakmica često igračima dozvoljava duži izlazak, što ih je dodatno zbližilo. Uspio je u kratkom vremenu postići ono što mnogi treneri nisu jer su igrači međusobno postali prijatelji.

Na pitanje je li lakše biti igrač ili trener, Petrović je sa smiješkom odgovorio:

‘Naravno da je puno teže biti trener jer taj poziv te nekako inficira iznutra. Biti igrač je kud i kamo lakše i jednostavnije. Kao igrač moraš se brinuti o svom fizičkom stanju i formi, a trener se mora baviti s 12 različitih karaktera i 12 različitih pogleda na košarku mora svesti pod jedan nazivnik. Trenerski posao je puno kompleksniji nego što neki misle. Ja sam još kao igrač znao da ću se baviti tim poslom.’

Sjećanje na mlađeg brata Dražena

Vaš mlađi brat Dražen Petrović bio je vođa na terenu i jedan od najboljih europskih košarkaša svih vremena. Prođe li vam ponekad kroz glavu čime bi se Dražen bavio danas da nije tragično stradao u 29. godini života?

‘Malo ljudi zna da je Dražen te kobne 1993. stigao na pripreme hrvatske reprezentacije koja je igrala kvalifikacije za Eurobasket s nezgodnom ozljedom, imao je parcijalnu rupturu ligamenta koljena. Liječnici su mu savjetovali mirovanje i rehabilitaciju, a on za tako nešto nije želio ni čuti. Da je slušao liječnike, danas bi bio živ. Dražen mi je često znao reći da nikada ne bi mogao biti trener, o toj smo temi često pričali. Mislim da je Dražen bio predodređen za čelno mjesto u Međunarodnom olimpijskom odboru ili nekakvu sličnu visoku funkciju.’

Kada govorite o Draženu, zanimljivo se prisjetiti i finala protiv originalnog američkog Dream Teama na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine i njegova bodrenja suigrača prije te utakmice?

‘Često se toga sjetim. Nakon što smo u polufinalu pobijedili selekciju ZND-a, imali smo dan odmora, a Dražen kao kapetan momčadi nije dozvoljavao da itko od suigrača pomisli kako su Olimpijske igre završene. ‘Zamislite, on je obišao sve sobe i svakom suigraču je govorio kako možemo dobiti originalni Dream Team. Želio je homogenizirati momčad i on je zbilja vjerovao da se momčad u kojoj igraju Michael Jordan, Magic Johnson, Charles Barkley, Karl Malone, Larry Bird i ostali može nadigrati. I tijekom utakmice, kada smo nakratko poveli nakon što je Franjo Arapović zakucao, bodrio je suigrače riječima: Što sam vam rekao, možemo ih dobiti!’ Znate, samo netko tko je živio s Draženom zna o kakvoj se ličnosti i karakteru rad. Dražen nikome nije želio priznati da je bolji dok traje utakmica.’

Koje trenersko iskustvo u karijeri vam je najdraže i kojih se dana najradije prisjetite?

‘Bilo je puno toga, ali osim prošle godine kada smo izborili plasman na Olimpijske igre, u mom srcu posebno mjesto ima reprezentacija BiH koju sam vodio dvije godine. Te dvije godine bile su mi nevjerojatno emotivne. Od klubova svakako mi je najdraže razdoblje moj početak u Ciboni kada smo – unatoč limitiranom budžetu – redovito bili među osam najboljih u Europi. Moram izdvojiti i Sevillu koju sam preuzeo kada je bila 13. u Španjolskoj, a nakon toga stigli smo do finala protiv Barcelone. Izbaciti u četvrtfinalu moćni Real koji je vodio Obradović i u kojem je briljirao Bodiroga, bio je podvig. Drago mi je i razdoblje u Cedeviti kada smo bili treći u Eurokupu i kada sam proglašen najboljim trenerom, a naš igrač Draper službeno je proglašen najboljim igračem. I dvije godine u Zadru bile su predivne, proslavu naslova 2008. u gradu košarke – što je posljednji trofej tog kluba – nikada neću zaboraviti.’

Spašavanje Cibone i ogromnog duga

Je li istina da ste na nagovor zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića pristali doći u Cibonu kao dužnosnik kako biste svojim znanjem i poznanstvima pokušali spasiti klub koji se našao u velikim financijskim problemima? Iako ste klubu posuđivali vlastiti novac – što govori o tome koliko vam je bilo stalo spasiti Cibonu – na koncu ste klub naglo napustili. Spominje se i vaša prijava cijelog slučaja Uskoku?

‘Gospodin Bandić me u datom trenutku nazvao, a s obzirom na to da u tom trenutku nisam imao posao, odlučio sam pomoći svom klubu. Iako sam Šibenčanin, Cibona je moj i Draženov klub i pokušao sam sve što sam mogao u te dvije i pol godine kako bi se klub stabilizirao. Dočekao me dug od nekih 15 milijuna eura i mogućnost odlaska u stečaj, tako da sam bio u kontinuiranom stresu. Nekoliko puta pomislio sam da je klubu došao kraj… Eto, prihvatio sam se tog zahtjevnog posla, a na koncu sam klub napustio u trenutku kada sam od najbližih suradnika bio nadglasan u slučaju mladog centra Ante Žižića koji je posuđen turskoj Darussafaki. Ne žalim za te dvije i pol godine jer sam želio pomoći, a kao što je poznato, moj odlazak podigao je i dosta prašine, tako da to još nije gotova priča. U istrazi ne smijem govoriti, ali vrijeme će pokazati tko je i što radio.’

Mirko Novosel i njegov bivši igrač i pomoćnik Aleksandar Petrović
Izvor: Pixsell / Autor: Goran Stanzl/PIXSELL

 

 

(www.tportal.hr)


You may also like...